Kometa na kojoj su se zatekli munjevito je jurila Sunčevim sistemom, opisujući neuobičajene geometrijske figure. Sedeli su na ledenom obronku usred centralnog masiva sa kog su imali odličan pregled skoro cele površine komete. Pogled je bio nestvaran: usred oluje koja je s vrha komete nosila ledenu prašinu naziralo se naizgled nepregledno ledeno prostranstvo. S vremena na vreme kroz nalete leda i snega mogli su videti mrak svemira i pokoju zvezdu. Sunce se u zavisnosti od putanje komete nalazilo čas levo, čas desno od njih, onda iznad ili ispod njih.
Pogledali su se i jedva prepoznali jedan drugog.
Pukovnik se u jednom trenutku nasmejao i rekao:
– Konačno ponovo jašemo, stari moj…
Sensei je ćutao.
– Ali dobro, nije baš udobno kao u starom renou, ali je prevoz zato bar malo brži.
Sensei je i dalje ćutao.
– A i ne košta ništa, besplatan prevoz je uvek zgodan…
Pogledao je ka Sensei-u koji je i dalje ćutao.
– Znam, sad znam. Nedostaje samo malo muzike, sad ću nešto da nađem, videćeš, nema ništa bolje od dobre svirke… uz dobru pesmu vožnja je odmah udobnija…
Neko vreme Pukovnik je kopao po svojoj staroj maslinasto-zelenoj torbi i u jednom trenutku izvadio stari tranzistor marke EI Niš.
– Znao sam da je tu negde… evo, samo da nađem neku dobru stanicu
Sensei je i dalje ćutao.
Dok mu je ledena oluja polirala facu, umalo mu oduvavši beretku sa glave, Pukovnik je vrteo jedino dugme na starom radio aparatu, a onda je sav ozaren objavio:
– Našao sam! Čekaj, sad ću da pojačam, odlično je…
U tom trenutku kroz huk ledene oluje prolomili su se rifovi najtvrđeg hardkora koji su ikada čuli. Urlanje pevača benda bilo je divno. Gitare, bas linija, bubnjevi – baš sve ih je odmah podsetilo na dane pankerske mladosti, iako su zvuci dopirali iz dubina neke udaljene njima nepoznate galaksije.
Dok je kroz ledenu oluju odzvanjao gitarski solo, Pukovnik je ponesen ritmom oduševljeno ustao i rekao:
– Tooo, idemo… Oduvek sam sanjao da na kometi obiđem svemir… To mi je oduvek…
Njegov entuzijazam prekinuo je poveći komad leda koji ga je pogodio u glavu. Pukovnik ga nije mogao izbeći. Kometa se kretala brzinama koje do tada nisu mogli ni da zamisle. Lista pank i hardkor hitova se nastavljala, a tempo pesma pratio je brzinu komete.
– Au, ovo će izgleda biti ozbiljna čvoruga – reče Pukovnik više za sebe dok je pokušavao da se udobnije namesti – srećom pa imam dovoljno leda da stavim da ne natekne…
Sensei je i dalje ćutao.
Kometa je i dalje jurila Sunčevim sistemom. Radio aparat i dalje je prenosio nestvarno brzu pank svirku benda iz utrobe neke udaljene galaksije.
U jednom trenutku, kao da se nešto otkačilo, kometa je naglo promenila pravac, ledena oluja za trenutak je prestala, a onda se vožnja nastavila u sasvim drugom smeru.
– Konačno smo napustili orbitu – reče odjednom Sensei.
– Kako znaš? – iznenađeno upita Pukovnik.
Sensei je ćutao.
– Jao vidi, pa ono je Zemlja… au, pa Zemlja gori…
U roku od samo nekoliko sekundi kometa je proletela pored užarene planete koja je nekada bila Zemlja. Nekoliko minuta kasnije Pukovnik i Sensei Sunce su videli još samo kao malu tačku pozadini, a onda je usledio mrak.
– E matori, jesi tu? – upita pukovnik nakon nekog vremena.
Sensei je ćutao.
– Ja mislim da smo napustili Sunčev sistem – više za sebe reče Pukovnik – oduvek sam želeo da odem na neko duže putovanje, ovo će biti sjajno.
– Šta će biti sjajno, jesi ti normalan? – ljutito uzvrati Sensei – vidiš da idemo u…
– E, vidim neka svetla na horizontu, moguće da je to sledeća galaksija, baš me interesuje kakve su cene stanova na planetama u tamošnjim sistemima…
– Kakvi stanovi, je l vidiš da odavde nema izlaza, zarobljeni smo na ovoj kometi… kažnjeni da zauvek lutamo svemirom, bar dok se ne smrznemo ili dok ovaj projektil ne udari u neku planetu…
– Meni je to ok – reče Pukovnik – bar ćemo videti neka nova mesta… uostalom, kao što rekoh, besplatno je, a poklonu se u zube ne gleda…
– Da li si svestan koliko trabunjaš?
– Ali vidi ovako, ako bismo pronašli način da zakočimo kad naiđemo na neku dobru planetu… ili npr. Dobijemo adresu ovog benda koji tako lepo svira, ova avantura zapravo može biti odličan provod, zar ne?
– Ovo je naš kraj, agonija koja je namerno smišljena da traje duže nego inače… u svemiru su vreme i prostor jedno, kako ne razumeš?
– Pa dobro, u tome je ujedno i sva lepota… zar ne?
– Zemlja je izgorela u plamenu, to znači da smo prebacili bar nekoliko milijardi godina na ovoj nesrećnoj santi leda… niko koga poznajemo više nije živ… svet koji znamo odavno više ne postoji…
– Au, pa da, to je zato što sam zaboravio da isključim ringlu, eh, baš sam zaboravan…
– O čemu pričaš, čoveče? – iznervirano povika Sensei – ovo je kraj, ovo je zaista kraj!
– Ili nije? – zagonetno se nasmeje Pukovnik.
***
– Gde se vas dvojica do sad? – reče im Spejs Frank uz široki osmeh – čekamo vas već milenijumima.
– Ne razumem – odgovori Pukovnik zbunjeno.
Sensei je ćutao.
– Pa dobro, samo da ste vi stigli, to je važno, bez vas ne možemo početi sa svirkom – reče Spejs Frank – ajde, uđite, napolju je hladno.
Iz hodnika u kom su se zatekli Pukovnik, Sensei i Spejs Frank ušli su u zadimljenu prostoriju. U pitanju je bio klub u kom nikada nisu bili, ali im je sve delovalo poznato: gomila stolova za kojim su sedeli poznati likovi, sa leve strane bina sa instrumentima, a za stolom odmah pored bine prepoznali su MARVIN-a i JOE-a koji su vidno raspoloženi mahali pozivajući ih da im se pridruže. Za šankom su prepoznali Kapetana koji im je samo namignuo pokazujući na šaku koju mu je JOE vratio, ali je Kapetan očito rešio da zadrži kuku te je šaku uramio i okačio na zid pored šanka.
Iznad šanka ponosno je treperila svetleća reklama kluba: „Na kraju svemira“.
– Dobrodošli kući – reče im tada Spejs Frank – a sad, da zasviramo.
– Ajmo – rekoše istovremeno Pukovnik i Sensei.