Sedeo je u kožnoj fotelji u svojoj kancelariji.
Iz obožavanih aktivnih monitora razlivala se melodija “Fantastične simfonije” Hektora Berlioza u njegove uši i napaćenu dušu.
Usne su mu se razvukle u nešto nalik na osmeh.
Danas je taj dan. Dan kada će sprovesti svoj plan. Plan koji je godinama čekao na izvršenje.
Sistematičan, strpljiv i profesionalan, kao i uvek, razradio je sve, do najsitnijih detalja.
Ustao je i potpuno fokusiran pošao dugačkim hodnikom ka blindiranim vratima kojima je pristup imao samo dr Absurdo. Otvorio ih je silom pomoću svoje nabildovane desnice i alarm se, očekivano, automatski aktivirao. Ne obazirući se na to, zakoračio je unutra i uzeo u ruke originalni primerak Traktata o Sindromu mentalne malaksalosti.
Posmatrao ga je nekoliko sekundi pun besa.
To je, dakle, to.
Uzrok svih njegovih patnji.
Pljunuo je na pod ogorčeno:
– Neka je proklet dan kada su moja creva vazduh udahnula!
Trenutak kasnije, Profesor Edipovski je uleteo u prostoriju i videvši Traktat momentalno izvrteo u glavi film koji bi promenio njegovu već projektovanu sudbinu te kao ranjena zver skočio na Sadomadzea u nameri da mu uzme Traktat.
Borba je kratko trajala, jer decenije provedene u profesuri nisu ojačale Edipovskog, dapače.
Utrenirani Sadomadze ga je jednim potezom bacio na pod, dok je Profesoru u rukama ostalo samo nekoliko istrganih stranica Traktata. Sadomadze ga je prezrivo pogledao, zadovoljan što su godine provedene u teretani konačno donele rezultat.
Na vratima se tada pojavio i dr Absurdo, uobičajeno smiren:
– Šta se ovde dešava? Edipovski, Sir Gay… oprostite, smem li da Vas zovem Sir Gay?
– Nadao sam se da ćemo stvoriti bolji svet, kolege – reče Sadomadze glasom hladnim kao taštin osmeh – svet u kojem će oboleli od Sindroma imati potrebnu pomoć. Sada, međutim, kucnuo je čas da ovom ludilu dođe kraj… jednom zauvek. I za to postoji samo jedan način: da uništim ovo prokleto mesto, ovo predvorje pakla.
Okrenuo se i skinuo prekrivač sa monumentalnih „AeroDream One“ zvučnika. Već na prvi pogled je bilo lako uočiti modifikaciju na njima, ugrađeni displej sa tajmerom.
Absurdo i Edipovski su se pogledali svesni da je situacija izmakla kontroli.
– Ti… ti ne razumeš šta smo pokušali da stvorimo?! – zapita Absurdo.
– Stvorimo? – Sadomadze je poželeo da se ispovraća po prisutnima – vas dvojica ste uništili sve ono o čemu sam ja sanjao. Sve što sam tražio jeste da me pustite da na miru slušam muziku i dižem tegove. A sada, ja ću uništiti vaše snove!
– Ali, Sadomadze, pomisli na svoju majku, ovim ćeš joj slomiti srce! – uzviknu Edipovski.
– Još bitnije – priskočio je Absurdo prepoznavši momenat – tvoja obožavana hi-fi oprema! I ona će nestati ako ovo uradiš! – reče glasom očajnika – seti se samo planova o kupovini nove hifi opreme kada objavimo Traktat u celosti.
Uprkos evidentnom uzbuđenju, na licu Sadomadzea nije se pomerio nijedan jedini mišić. Jedva pomerajući usne izgovorio je:
– Da, pod uslovom da je oprema ikada zaista i postojala… Vas dvojica ste toliko glupi da ne shvatate da je mali Karči bio u pravu: Sensei, Pukovnik, Spejs Frank, Starica sa Groblja i svi ostali koje mali nabraja svakodnevno… oni postoje! Mi smo ti koji ne postojimo. Nas trojica smo samo likovi iz „Traktata o Sindromu mentalne malaksalosti.“
– Misliš, četvorica? – upita Absurdo pomalo zbunjeno.
Sadomadze se cinično nasmejao:
– Ti i dalje veruješ da Anal-it postoji? – reče, istovremeno hladnokrvno pritiskajući taster za pokretanje tajmera na bombi.
– Starica sa Groblja? – prošaputa Edipovski i okrete se prema Absurdu – da li si mi nešto prećutao?
– Da li ste se vas dvojica ikada zapitali kako to da nikada nismo videli u isto vreme Anal-ita? – nastavio je Sadomadze.
Profesor i Doktor su se pogledali zbunjeno.
Sakriven iza nepregledne gomile registratora, čučao je Karči i drhtao od straha. Izbezumljeno je gledao oko sebe, a jedino ga je smirivao šeretski osmeh Anal-ita koji je stajao pored zvučnika-bombe i spokojno grickao kandirani ananas, ne mareći za razgovor svojih kolega.
Sagnuo se i uzeo prilično raskupusani Traktat u ruke, da bi zatim prišao Karčiju:
– Uzmi ovo, pronađi Sensei-a i predaj mu u ruke. On će znati šta da radi sa time. Budi spreman da na moj znak pojuriš onim stepenicama koje vode prema dole.
Karči je zgrabio hrpu papira i na Anal-itov znak potrčao dugačkim hodnikom. Sjurio se niz stepenice kao bez glave i naleteo na poveći ranac.
– Sensei – reče pun strahopoštovanja pokušavajući da dođe do daha – Sensei, uzmite ovo. Anal-it šalje.
Sensei je razvukao usne u širok osmeh. Brzim pokretom skinuo je prvo ranac spreda, a zatim i onaj sa leđa. Otvorio je pretinac i sabio tu hrpu papira unutra, dodatno je oštetivši.
Pukovnik se okrenuo prema Karčiju, namestio beretku i salutirao.
Karči je osetio kako ga ispunjava ponos: ovo je bio prvi put da mu je neko odao tu vrstu priznanja. Osetio se na trenutak kao vojnik u tajnoj misiji. Mamin vojnik. Oh, kako bi mama bila srećna da ga sada vidi.
– Mama, tvoj vojnik bi rado dao i život za tebe – pomislio je – mama, volim te.
Sledećeg trenutka se pribrao, ali Sensei i Pukovnik su već odjurili svojim putem, prema hangaru sa raketama.
– Sir-Gay, pre nego što privedeš svoju ludačku ideju kraju, dozvoli mi da ti pročitam nešto izuzetno važno – reče Absurdo pokušavajući da dobije na vremenu – u rukama, naime, držim dnevnik našeg pacijenta Karčija i u njemu se, pored hrpe nejasnih crteža, nalazi i jedna pesma, koja, verujem, može da utiče na to da se predomisliš.
Sklonio je pogled sa dnevnika i upitno pogledao u Sadomadzea. Ovaj mu je zlovoljno klimnuo glavom potvrdno.
– Kahm – pročistio je grlo i dramatičnim glasom krenuo da čita:
Kada padnem na kolena
poslednji put
nemoćan
da se oduprem
silini ljubavi
čak i ako je ona
zabranjena
Kada ne preostane
dovoljno vremena
čak ni da zatvorim oči
i otvorim usta
te ispustim krik
pun olakšanja
Kada u trenutku izbledi
čak i sećanje na božanski nektar
koji mi je klizio niz grlo
i davao mi život
Kada utihnu čak i glasovi u mojoj glavi
moja poslednja misao
bićeš ti…
– …kolege! – prekinuo je Profesor čitanje, glasom koji je podrhtavao od nabujalih emocija – drage kolege, shvatate li? Shvatate li značaj ovoga što slušamo? Zaključak se neizbežno nameće: oboleli od Sindroma može da izgubi razum, može da izgubi zdravlje… čak i nadu… može da izgubi apsolutno sve (!)… čak i u tom, najekstremnijem slučaju, ljubav prema majci je ta koja ostaje i opstaje! Ljubav sina prema majci nadilazi sve ovozemaljsko i simbolizuje večnu ljubav.
U očima su mu zasjale suze. Sklopio je oči, a suze su mu se skotrljale niz obraze.
– Ja…oprostite… – prozborio je jedva čujno.
Sadomadze ga je pogledao sa gađenjem:
– Edipovski, tebi je neophodna teretana. Ko o čemu, ti o majkama. A znaš dobro da su sve žene kurve.
– Sve, osim moje majke! – zareža Edipovski razjaren opaskom.
– Da, ali i ona je žena, Edipovski – odgovori mu Sadomadze.
– PROFESOR Edipovski!!! Za tebe sam profesor! A svoja kvazi-tumačenja možeš da prodaješ na Fejlu, ti gruzijsko…
– Kolege! – prekide ih autoritativno Absurdo – ne želim da se mešam, ali, uz dužno poštovanje prema obojici kolega, nisam u potpunosti završio sa čitanjem.
– Govori šta imaš – iznervirano je procedio kroz zube Sadomadze – govori, pa da završimo ovu komediju jednom za svagda – i baci pogled na tajmer koji je neumitno otkucavao.
– Hm… hvala, kolega Sir-Gay… smem li Vas tako zvati?
Sadomadze je stegao šaku u pesnicu i uz preteći izraz lica krenuo prema Absurdu.
– U redu, u redu! – reče Doktor, pokušavajući da zadrži svoju legendarnu smirenost – ono što sam želeo da dodam je sledeće: u dnu stranice Karči je napisao da je njegova pesma posvećena Vrbaškom.
Mukla tišina je nakon toga zagospodarila prostorijom.
Potreseni, sedeli su pognutih glava uronjeni u sopstvene misli.
Edipovski je vrteo glavom u neverici.
Sadomadze se setio da je danas leg day u teretani i dodatno se sneveselio.
– Kolege – reče dr Absurdo oprezno – da li se slažete da je vreme da prevaziđemo malopređašnji nesporazum i vratimo se prvobitnom planu i objavljivanju Traktata?
Edipovski i Sadomadze su se pogledali.
– Ja… verujem da bi moja majka volela da Traktat bude publikovan – reče Edipovski.
– Možda bih ipak i mogao da uzmem sebi “Focal Utopia Tournaire” slušalice od svog dela honorara, nakon višedecenijskog maltretiranja od strane ove dve mentalno poremećene kreature – pomisli u sebi Sadomadze – to bi bila skromna, ali ipak, neka nadoknada.
Nevoljno je klimnuo glavom potvrdno.
– Izvanredno! – uzviknu zadovoljno Absurdo – dakle sada možemo…
Zvuk lansiranja rakete prekinuo je možda i poslednje izlaganje dr Absurda. Pritrčali su prozoru i videli raketu koja odleće u nepoznatom pravcu. I u njoj dve osobe od kojih je jedna, bili su sigurno u to, nosila beretku, a druga dva ranca: jedan spreda, a drugi na leđima.
Tajmer na bombi je otkucavao poslednjih par sekundi do nule.
– Mi ćemo završiti ovaj projekat, ima još dovoljno vremena!!!!! – uzviknu Absurdo.
– Konačno, svi će odjebati od mene – reče smireno Edipovski.
– Jedino mi je žao hi-fi opreme – rezignirano je konstatovao Sadomadze.
Sekund pre nuklearne eksplozije, krajičkom oka spazili su Staricu sa Groblja kako kopa tri nove rake u dvorištu.