Da nije napisan, Traktat bi ostao nezapisan šum vremena kroz čiju gustinu se probijaju nebrojene jedinke na ovom svetu. Čitalačka publika bi svakako ostala uskraćena za jedino ispravno tumačenje pogrešnog poimanja društvenih odnosa na planeti. Mnoge misterije oblika ponašanja ljudi koje poznajemo ili ne poznajemo ostale bi – misterije. To bi svakako bilo bolje po čovečanstvo.
Ipak, Traktat je napisan. U stvari, Traktat je zapisan. Zbrka reči, loše uglavljenih u rečenice, verovatno bi se usmenim predanjem spasla sudbine zaborava, ali bismo izvesno ostali uskraćeni za istinite, zapravo dokumentarne, priloge o pojedincima opisanim u ovom delu. Zašto je to važno? Pa, ni lakšeg pitanja, ni težeg odgovora: niko zapravo nije ni tražio da autori napišu, tj. zapišu Traktat. Naprotiv, mnogo je uzaludnog truda i još više vremena utrošeno u ovaj potpuno uzaludni pokušaj kreiranja književnog dela. Dakle, odmah da se razumemo, Traktat ni po kakvim kriterijumima ne može biti književno delo. Traktat je književno delo u istoj onoj meri u kojoj pacijenti određenih zdravstvenih ustanova beskompromisno tvrde da su Napoleon, Cezar ili neka druga istorijska ličnost, dok, to je jasno, su u pitanju samo – pacijenti.
Naravno da postoji određeni doprinos autora Traktata, ali o njemu je uputnije ćutati. Zato ćemo naširoko objasniti u kojoj meri je ovo, po svim kriterijumima vrhunsko književno delo grandiozan prilog svetskoj književnosti.
Autori su – o tome ko su ne znamo ništa, ali to ne menja na stvari – za početak, uspeli da od zbira sopstvenih nedostataka stvore celinu koja je jedinstveni primer brutalnog zlostavljanja papira užasima jezičkog otpada. Ako je delovalo nemoguće zamisliti potpuni gubitak smisla književnosti usled ubrizgavanja tekstualnih ekskremenata u svakako promašenu formu pripovedaka, Traktat je prevazišao i najgore košmare svih svetskih urednika, lektora, a pre svega publike. Ako se Traktat uopšte i može nazvati književnim delom, u pitanju je – u to nema nikakve sumnje – najgore književno delo koje je poznato čovečanstvu.
Istovremeno, to je dakle kraj književnosti. Reč je o vrhuncu literarnog stvaralaštva kakvo poznajemo. Činjenica je da je Traktat obesmislio sve što je prethodno napisano, isto koliko je činjenica da ništa posle Traktata neće biti isto – jer ništa ne postoji posle Traktata.
Za one koji će napraviti kobnu grešku i oči spustiti na tekst Traktata, pod uslovom da istog trenutka ne izgube čulo vida, to će biti kraj. Za one koji izbegnu bedu i ne budu izloženi pogubnom zračenju poruka Traktata, takođe će biti kraj. Jer, ukoliko je neko već zaboravio, posle Traktata ne postoji ništa.
Upravo u toj silini destruktivnosti teksta i jeste veličina ovog grandioznog dela. Minimalizam u pogledu talenta, ambicije i literarnog kvaliteta kao princip izvrnut je posebnim metodama i pretočen u veličanstvenost besmisla, apsurd kosmičkih razmera. Za one kojima je to posao – mole se neupućeni čitaoci da to ne pokušavaju kod kuće – dekonstrukcija pripovedačkog sitnog tkanja i guste intertekstualnosti predstavlja skoro nerešiv zadatak. Isključivo upotrebom trenutno najjačih dostupnih kvantnih kompjutera bilo je moguće procesuirati količine nepotrebnih besmislenih podataka koje Traktat maestralno spaja u jednu celinu. Rezultat je očekivano – neočekivan. Traktat je, konačno, kao zapis beznadežne gluposti čovečanstava, potpuno besmislen. Nivo apsurda u Traktatu dostiže kosmičke dimenzije, pa je jedini moguć zaključak. Traktat je – u to nema nikakve sumnje – najbolje književno delo koje je poznato čovečanstvu.
Jedino pitanje, na koje i dalje nema pouzdanog odgovora, ostaje ono koje se često provlači i kroz sam Traktat: ali dokle? Sada, kada je objavljen Traktat postaje jasno da je sve što je prethodno napisano i sačuvano kao celokupni korpus svetske književnosti – bilo potpuno besmisleno i nepotrebno. Jer Traktat je život, a opis života ne može biti više od samog života, kao što se i život odupire svakom opisu. A ako i nije tako, svakako je drugačije. U to nema nikakve sumnje, zar ne?
Doktor Absurdo