Dragi moj čitaoče ili čitateljice (mora se biti rodno korektan, takva vremena su došla…). Čuj „dragi“ i čuj „čitaoče / čitateljice“! Ja znam da luzeri koji konzumiraju ove splačine i literarne izlive adolescencije očekuju sopstveni „kutak za ukrutak“ od ove priče. No, od toga nema ništa. Bojim se da „ljudi“ koji napamet znaju čitav opus Petra Graša nemaju kontakta sa višim kognitivnim funkcijama i ne mogu se zabaviti čak ni proznim smećem koje će se upravo odviti pred tvojim očima. Ovaj literarni otpad je nisko postavljen u smislu umetničke ambicije i zapravo je bauljanje po marginama smisla, ali je i to previsoko za ljude koji se late ovakvih pomija.
Bez obzira na sve prethodno rečeno, autor ovog teksta ipak želi da podeli sa vama – duhovno, moralno i finansijski siromašnim ljudima, koji povremeno pribegavaju bizarnim pokušajima telesnog zadovoljstva, poput trenja o radijator bez ičega što bi ublažilo kontakt s njegovom hrapavom površinom (postoji i mit da žene nešto rade u tom pogledu sa tušem, ali sumnjamo u njihovo interesovanje za bilo šta seksualno) – priču o redakciji dobro poznatim anti-junacima koji su, uprkos svemu, ispisali istoriju novosadske dejting scene.
Doduše, uz ogradu da su ti ljubavni sastanci kada su bili uspešni uglavnom završavali tako što bi žene se nakon ručnog poliranja njihovih udova u mračnim parkovima čudile minijaturnosti njihovih ljutih crvića. No u njihovu odbranu, oni nisu imali male penise, nego su to bili tzv. ukopani penisi (edukuj se malo moj čitaoče sa skromnim intelektualnim kapacitetima, to jeste medicinski fenomen – ne može tvoj vrhunac biti gledanje „Čuvara plaže“ i šamaranje majmuna uz Pamelu Anderson).
Ali, hajde da budemo velikodušni prema našim junacima i da kažemo da su zapravo bili na sastancima sa ženama. Opet čuj „ženama“; uglavnom su to bile neke nesrećnice sa neraščišćenim odnosima sa njihovim očevima, iz siromašnih provincijalnih mesta sa estetskim kriterijumima prosečnog čitaoca romana Paola Koelja.
No, moje skrnobije, skamije i gabori, nakon ovih esencijalnih uvodnih napomena, vreme je da počnemo sa pričom, jer priču i bavljenje drugim ljudima na jedan površan i provincijalan način svi žele. Ne daj bože da se neko pozabavi umivanjem svoje njuške od koje bi se i nosorozi u teranju ogradili.
Sa druge strane, ipak ne mogu da budem prestrog prema mojim čitaocima (daj bože da znate sva slova azbuke i abecede) koji imaju tako male domete i ambicije, poput Wi-Fi signala u podrumu – slab, često se gubi i neuhvatljiv je kao spirala konfuzije koju primaju muškarci od žena kojima se sviđaju (tzv. nedvosmisleni ženski signali koji su hirurški dobro opisani i opevani u pesmi poststrukturalističke umetnice Nataše Bekvalac u pesmi „Mali signali“). I odmah da odgovorim na potencijalni demanti sa vaše strane – da nije tako, ne bi ste se prihvatali ovog literarnog tumora. Samo tumor može da ceni drugi tumor, krpe moje od čitalaca…
Sve hoću da pređem na priču, ali ne mogu da sakrijem razočaranost u činjenicu da je neko uzeo ovo da čita i da mu je život tako malo dao, da i ovo vidi kao neki potencijalni izvor zabave. Strašno vas žalim, ali nagon pisca u meni ipak neće dozvoliti da ova priča ne bude ispričana, koliko god trivijalna i petparačka bila. Ne mogu, a da ne ponovim: vređa me ovakva publika i sramota me je što dišem isti vazduh sa vama, ali ću ipak učiniti taj napor. Iako taj vazduh zaudara na ispod-prosečnost.
Ah, Sensei i Pukovnik, dva blistava primera muške galantnosti u surovom svetu provincijskih srca njihovih izabranica. Njihovi koitalni podvizi i avanture su poput nežnog povetarca koji nosi miris propalih nada i diskretnog flertovanja sa ništavilom. Da vidimo kako naši anti-junaci operišu po provinciji.
Pitoreskni čerevićki vašar… taj praznik provincijskog duha i šarenila, gde se miris pečenih prasića meša sa aromama kineske plastike i jeftinog parfema. To je mesto gde možete pronaći sve, od traktorskih guma i magičnih krpa koje „skidaju fleke efikasnije nego što penzioneri zauzmu red za vaučere za putovanje“, pa do “original” Rolexa kupljenog za pet evra, čija baterija traje duže od bračne sreće prosečnog posetioca.
Sensei, sa svojim netaknutim samopouzdanjem zen majstora, prilazi devojci na vašaru koja prodaje liciderska srca. „Devojčice,“ počinje on, glasom smirenim poput letnjeg popodneva na groblju, „tvoje srce je crveno i slatko, ali da li je slobodno od iluzija ovozemaljske vezanosti?“ Devojka ga pogleda, pa pogleda licidersko srce u svojoj ruci, pa opet njega. „Izvolite, 100 dinara.“ Sensei, zbunjen materijalističkim odgovorom, promrmlja nešto o prolaznosti želja i udalji se, ostavljajući za sobom oblak zen magle koju niko nije primetio.
„U redu“, pomisli Sensei, „perenijalne mudrosti očigledno ne daju rezultate na provincijskim vašarima. „Možda je vreme da probam nešto konvencionalniji pristup“. „Ipak sam ja pre duhovnog prosvetljenja bio na daleko poznat šarmer i šoumen o kojem je dobra priča išla čak do Velikog sela“.
I u tom trenutku Sensei izađe iz identiteta zen majstora u identitet lokalnog đilkoša koji bi startovao i spremačicu pred penzijom. Ta metamorfoza je bila lagana i spontana poput puvanjka koji napušta komotne gaće.
U tom trenutku, Sensei ugleda novu priliku. Devojka prodaje šarene balone, a njeno lice odaje utisak nekoga ko je dopreo do korena kosmogonije… ili je samo provela previše vremena udišući helijum. U svakom slučaju, Sensei duboko udahne, odbaci fantomski oreol mudrosti i krene u akciju.
I tada ispaljuje onu čuvenu: „Ćao, mala, šta se radi? U kom si fazonu? Hoćeš čiča da obradi erogenu zonu“. Njegov glas, navikao na recitovanje drevnih sutri, sada je zvučao pomalo kao glas zidarskog pripravnika nakon četvrte boce piva. To je svakako jaka fora sa učinkovitošću od 87% (naučno potvrđeno); ali, dragi moj čitaoče sa nerazvijenom inteligencijom i imaginacijom, stojala mu je kao predimenzionirani klitoris ženama koje se bave bodibildingom i preteruju sa testosteronom.
Devojka ga pogleda, podižući jednu obrvu kao da procenjuje da li deluje kao da je upravo prekinuo maratonski telefonski seks sa telefonskom sekretaricom ili se zapravo radi o nekom startu od kojeg Sensei očekuje neku prođu. Izraz lica devojke se promenio iz blago zbunjenog u otvoreno zaprepašćenje, sa primesama gađenja. Nekoliko sekundi je vladala tišina, koju je prekidao samo dečji plač u pozadini i udaljena rika vašarskih krava.
„Izvinite?“, upita devojka, glasom ledenim poput reakcije tvojih prijatelja kad počneš da objašnjavaš „svoju teoriju“ o ravnoj Zemlji, o subverzivno informisani moj čitaoče.
Sensei, čiji je unutrašnji zen majstor verovatno upravo izvršio harakiri tupom kašikom, pokušao je da spasi situaciju: „Pa ono… da ti… ovaj… da ti pokažem neke… ovaj… tehnike opuštanja… pritiskanjem… određenih… tačaka? Znaš, kao… šamanska perkusivna masaža.“ Zvučao je kao horoskopski stručnjak kada kaže „osetite energiju retrogradnog Merkura“ – a u stvari je samo nasumično lupetao reči koje zvuče pametno.
Devojka ga je pogledala kao da ju je pitao da li koristi kerozin za održavanje higijene intimne regije. „Čiča,“ reče ona polako, svaku reč naglašavajući sa nevericom, „meni treba da prodam balone, a ne da me neko ,obrađuje‘ kao svinjče pred ražanj“. „U ostalom, Vi mi i delujete kao nedorasli bravac“.
Sensei, čiji je pokušaj „konvencionalnosti“ spektakularno propao, osetio je kako mu se vraća onaj blagi, poznati očaj. „2:0 za fufe“, pomisli on, „ali bolje da vidim šta mi radi Pukovnik“. Ostavi se ćorava posla Sensei i pogledom počne da traži Pukovnika.
Pukovnik, kao čovek sa ozbiljnom seksualnom adikcijom, tzv. boner-stoner, prilazi jednoj devojci, gurajući joj pod nos buket poljskog cveća ubranog pored auto-puta. „Hej, lepotice,“ zakikoće se on, „ove lepotice su za jedinu autentičnu lepoticu“.
Ta vrhunska pick-up fora odjeknula je uverljivošću kao ona čuvena „ne plašim se komitmenta“ u muškom Tinder bio-u.
Devojka se zakašljala i rekla „alergična sam na ambroziju“. Pukovnik, zbunjen, u momentu zaključi da žene u provinciji očigledno preferiraju asfaltno cveće.
Osetio je glad i odlučio je da priđe obližnjoj tezgi gde su se prodavale pljeskavice. Pre neko što je uspeo da izusti svoju narudžbinu zapazio je devojku zlatne kose – tzv. žuja, kako su se nazivale plavuše u Čereviću – koja je radila tamo. „Daj jednu pljeskavicu… ali ne onu običnu – hoću onu sa posebnim začinom! Znaš, kao što si ti posebno začinjena u mom srcu!”
Zlatokosa devojka, bez imalo kolebanja, uzvrati: „Evo vam pljeskavica. Začin je besplatan, ali vaša fora ne bi prošla ni kod one radnice iz ribarnice što se smeje kad kažeš „imam problema sa ribicom“.
Pukovnik, još ne potpuno obeshrabren, dodaje: „Ma ja sam spreman da platim i duplo… koliko košta tvoj broj telefona?“ Devojka, dok mu je predavala kesu, promućurno je uzvratila: „500 dinara. Ako hoćeš i broj mog dečka, još 200!“
Pukovnik, pokušavajući spasiti situaciju: „Ma šta će mi dečko, ja sam ti budućnost“! Devojka, već okrećući leđa: „Ja sam ti prošlost. Sledeći!“
Odbijen i sa egom u fronclama, Pukovnik je potražio Senseja. Kada su se sreli prećutno su se razumeli da je vreme da odustanu. Otišli su do obližnjeg brežuljka i čekali su da zora ponovo svane. U rukama su držali svoje mlitave ukopane penise i Sensei je za kratko mudro prozborio: „Ima ona stara: najgore mu je u gaćama. Sada i Desanke ne deluju tako loše“.
I tako su se Sensei i Pukovnik, dva Don Kihota na prašnjavim drumovima ljubavi, sudarili sa zidom zdravog razuma i lokalnog mentaliteta. Njihova jalovost se mogla uporediti sa dva uporna mrava koja pokušavaju da odgurnu lubenicu. No, biće još seoskih vašara. A znate kako kažu, upornost se isplati… valjda.
A i ti moj dragi čitaoče ili čitateljice. Ako misliš da si ti bolji / bolja od naših anti-junaka, grdno se varaš. Poput rijaliti šoua, nisu najveći luzeri oni koji su učesnici i oni koji su pred kamerama, nego su to oni koji to sa sladostrašćem gledaju… Voajeri nedorasli!
Sir Gay Sadomadze